PNF

PNF (Proprioceptivna neuromuskularna facilitacija) razvila se krajem 40-ih godina prošlog stoljeća. Autori su dr. Herman Kabat u suradnji sa fizioterapeutkinjama Margaret Knott i Dorothy Voss. Cilj dr. Kabata bio je razviti procedure i tehnike PNF na temelju tekućih istraživanja i informacija iz neurofiziologije.

PNF je više od tehnike liječenja, to je filozofija koja počiva na neiskorištenim ljudskim potencijalima. Osnove te filozofije su: pozitivan pristup, gledanje pacijenta u cjelini, iskorištavanje preostalih rezervi, funkcionalni rad, pozitivan stav prema pacijentu, korištenje iradijacije i izbjegavanje boli.

PNF nije tehnika, nego koncept.

Osnovni principi i postupci koncepta se mogu podijeliti u dvije grupe: eksteroceptivni stimulusi i proprioceptivni stimulusi.

Eksteroceptivni stimulusi:

• Taktilna stumulacija – je vrlo efektivan alat za stimulaciju kretnji. Dodirom se uspostavlja dvosmjerna komunikacija između pacijenta i terapeuta na proprioceptivnoj razini. Dva su faktora iznimno važna: dodir kože u suprotnom smjeru od smjera gibanja izaziva eksteroceptivnu facilitaciju i dodatni pritisak na agoniste pojačava njihov rad kroz kožno-mišićni refleks.

Za dobru facilitaciju neophodan je lumbrikalni hvat (grip), koji stabilizira prste i ručni zglob i pruža tri točke kontakta, te tako kontrolira kretnju kroz tri dimenzije.

• Govorna stimulacija – glasom možemo utjecati na opuštanje ili povećanu pažnju pacijenta. Komande su kratke, precizne i razumljive.
• Vidna stimulacija – u svakodnevnom životu većina je voljnih kretnji praćena pogledom, te je poterbno da pacijent prati, kad god je to moguće, pokret vidom. To daje pozitivan feedback, i istovremeno djeluje na iradijaciju.

Proprioceptivni stimulusi:

• Odgovarajući otpor – je stimulans za mišićnu kontrakciju i bez njega je koordinirana i jaka kontrakcija nemoguća. Otpor povećava obnavljanje motornih jedinica, senzorni osjet i pomaže osvjestiti smjer pokreta. Rad protiv dobro apliciranog otpora je lakši nego slobodan pokret zbog zatvorenog kinematičnog lanca. PNF koristi manualni otpor zbog ogromne fleksibilnosti u doziranju i primjeni kroz prostor, moguće je doseći bilo koju mišićnu grupu bez obzira na položaj, a terapeut ima stalni dotok informacija s pacijentove strane. S obzirom na primjenu možemo djelovati i na gibanje i na stabilnost, ali i na relaksaciju, tako da se može koristiti i za istezanje mišića (recipročna inhibicija).
• Zglobna stimulacija – zglobni receptori se mogu stimulirati kroz trakciju (gibanje), ili aproksimaciju (stabilnost), nikada ne izazivajući zglobnu bol.
• Refleks na nateg (stretch-reflex) – djeluje na mišićno vreteno, odnosno proprioceptore. To je mala i brza trodimenzinalna kretnja kojaje praćena odgovarajućim otporom: inicijalni nateg na nekontrahirane mišiće kao uvod u pokret, te ponovljeni nateg (restretch) u toku pokreta.
• Uzorci pokreta – tipičan je pokret u svim uzorcima, pa se veća snaga razvija dijagonalno-spiralno kao u sportu. PNF uzorci se uvijek kombiniraju kroz sve tri ravnine kretanja: fleksija/ekstenzija + abdukcija/addukcija + interna/eksterna rotacija. Svaki uzorak slijedi dijagonalu (the groove), gdje je mišićna skupina najbolje rastegnuta.
• Iradijacija – je širenje odgovora za vrijeme pokreta unutar nervnog sustava. Iradijacija se povećava s prostornom i vremenskom sumacijom, a primjenjuje kroz facilitaciju ili inhibiciju.
• Pojačanje – dodatnim aktiviranjem ostalih dijelova tijela. Stimulusi se zbrajaju ( prostorna i vremenska sumacija ).
• Pravilni vremenski raspored ( timing ) – pokret uvijek počinje u distalnim komponenetama, a zatim ga slijedi gibanje u proksimumu i sredini. Distalne komponente i proksimalna rotacija moraju biti gotove u prvoj trećini pokreta, a timing fleksije/ekstenzije i abdukcije/addukcije moraju držati dijagonalu. Normalni timing može biti promjenjen kod naglašenih ili slabih komponenti ( timing for emphasis ).
• Mehanika tijela – je ključ za dobar PNF. Terapeut mora biti u dijagonali (in the groove), kako bi vodio pokret i koristio svoju težinu kao otpor.